Ukratko o dramskoj radionici

round1

REZULTATI NATJEČAJA

Zbog kvalitete tekstova prijavljenih na naš natječaj, prosudbena komisija je odlučila dodijeliti samo jednu nagradu, besplatnu radionicu dramskog pisanja.

Prvu nagradu i besplatnu radionicu osvojio je Luka Mataković za tekst Propast akrobata.

Nagrađeni tekst objavljujemo u cjelosti.

PROPAST AKROBATA

LIKOVI: MARKO, ANA, DAVOR, IVANA, PAJSER I MILICA

Oronuo drven stol i dvije drvene stolice. Na njima sjede Ana i Marko.

Ana je mlada žena, na sebi ima traperice, usku bijelu majicu i bosa je.

Marko je nešto stariji od nje, također ima traperice, majicu i bijele čarape.

On je ruke prekrižio na stolu i legao na njih punom težinom. Gleda u daljinu.

Ona je naslonjena, uspravna, prekriženih ruku u laktovima i gleda u njega.

ANA: (ljuto) Kvragu, Marko. Što se to dogodilo?

MARKO: (i dalje odsutno gleda u daljinu, dugo i duboko udahne i izdahne, još u izdahu govori) Ne znam.

ANA: Ne znaš?

Nepomično sjede nekoliko trenutaka.

MARKO: Doista ne znam. Stvari su… (zastaje kao da traži pravu riječ)

ANA: Naravno. Nisam ni očekivala da ćeš nešto reći bez toga.

MARKO: Bez čega?

ANA: Bez te dvije riječi. Te dvije proklete riječi. Te dvije proklete riječi tako prokleto specifične za tebe. Za tebe i tvoje pričanje.

MARKO: Ne znam o čemu govoriš.

ANA: Doista ne znaš?

MARKO: Ne, Ana, nemam jebenog pojma o čemu govoriš. Da sam prokleti vizionar ne bih znao o čemu govoriš.

ANA: Vizionar?

MARKO: (razmišlja) Da. Što? Opet nešto specifično za mene što ne razumiješ?

ANA: Da, glupane, specifično je za tebe to što se u toj tvojoj prljavoj glavi, na maloj mentalnoj mapi iznad koje piše: V-O-K-A-B-U-L-A-R (slovka kao da se obraća mentalno zaostaloj osobi), prokleti izrazi ne spajaju baš dobro sa svojim značenjem.

MARKO: Sad me zbunjuješ.

ANA: I to mi je neki posao.

MARKO: Molim?

ANA: (glasno) Kažem: I to mi je neki posao. Tebe zbuniti.

MARKO: Sad sam i glup?

ANA: Tko je rekao da si prokleto glup?

MARKO: Ti, ti si rekla da sam glup.

ANA: (teatralno razmišlja) Nisam ja to rekla. (govori kao da je doista uvjerena u to, ali hoće njemu dati do znanja da nije)

MARKO: Da, Ana, rekla si. Rekla si i to mi govoriš toliko često da bih manje puta to čuo da sam zaposlio tipa da sjedi pokraj mene i govori mi: Glup si. Glup si. Glup…

ANA: Prekini.

MARKO: Pretpostavljam da se to uklapa u stvar. Naređivanje. Glupanima je lako rukovoditi. Osim ako si jebeni Forrest Gump. A on…

ANA: Kako da prekinem taj prokleti mlaz sranja koji neprestano ispuštaš na otvor ispod nosa nego kratkim i strogim naređenjem?

MARKO: Pretpostavljam da si u pravu. Uostalom zašto bi pustila tipa koji je glup, glava mu je prljava, ne barata dobro izrazima i sve što govori je sranje da govori. Nije li tako?

Ana šuti. Promatra nokte kao da promatra nešto zanimljivo i od velike važnosti.

MARKO: Kad bolje pogledam, ne znam zašto si uopće više sa mnom. Kad sam tako jebeno glup, smrdljiv i govorim samo smeće.

Ana i dalje šuti i promatra nokte.

MARKO: Ti šutiš. Kad god ja počnem govoriti ti ušutiš. To je prava Ana. To je ona Ana koju ne mogu podnijeti. Ana koja, kad hoćeš nešto objasniti, spusti pogled i promatra nokte. Koja ti na sve načine pokušava dati do znanja da te ne jebe ni pol posto kad nešto govoriš, zapravo, kad govoriš nešto što njoj ne odgovara. Ana koja ne može podnijeti kritiku, zapravo, ne kritiku, nešto toliko blago da se ne može nazvati kritikom, tek nekim njenim dijelom toliko slabijim i umanjenim…

ANA: Zašto si onda sa mnom ako sam tako prokleto grozna?

MARKO: (osmjehne se kao da je čekao da baš to kaže – govori umiljatim glasom i rukama prati svaku riječ) I naravno, Ana koja za svaku tvoju riječ ima mali pretinac, ima milijune pretinaca u koje sprema sve što kažeš, savršeno poznaje njihov raspored i u svakom je trenutku spremna, kad osjeti da je prilika, otvoriti jedan od tih pretinaca, izvući sadržaj van, pregledati ga, smisliti kako će ga iskoristiti i onda…

ANA: Da me ubiješ, ja nemam prokletog pojma o čemu ti govoriš.

MARKO: Da, shvaćam. Teško je, teško je Ana, razumjeti čovjeka kojem se poveznice na mentalnoj mapi vokabulara tako izmiješane. Znaš, možda su toliko izmiješane da ja u principu govorim drugim jezikom. Znaš ono, nešto kao oni, kako se zovu…?

Ana šuti. Marko ju upitno promatra.

MARKO: Ne, doista, kako se zovu? Znaš, onaj film sa Willisom, di spašava onog klinca od FBI-a ili čega već. A mali je… Ma znaš o čemu govorim.

ANA: Znam. Samo neću sudjelovati u tvojem monologu.

MARKO: Kvragu, Ana, daj mi reci kako se zovu ti klinci. Obećavam da neću dovršiti što sam htio reći ako mi kažeš to.

ANA: (ustaje i šeta gore-dolje uz stol – govori kao da joj je to strašno naporno) Nisu to samo klinci.

MARKO: Dobro, ti ljudi. Kvragu, reci mi više.

ANA: Autisti, tako se zovu. Prokleti autisti, čovječe, autisti, autisti.

MARKO: Autisti? (zastaje i zamišljeno gleda u pod. Ustima oblikuje riječ Autisti, ali ne ispušta zvukove) Jesi sigurna?

Ana ga pogleda kao da ne može vjerovati.

MARKO: Dobro. Očito jesi. Uglavnom, (kao da je doista doživio prosvjetljenje) možda sam ja kao ti autisti, sve mi je, znaš, drugačije. Drugačije čujem, vidim, shvaćam stvari. Sve zbog te moje mentalne mape. Vokabular, tako se zove, jelda?

ANA: Marko?

MARKO: Da?

ANA: Možeš li, molim te, kao Boga, kao Isusa, kao prokletog Budu i Jahvu, začepiti?

Marko se drži kao da je uvrijeđen. Promatra nokte. Specifično jedan prst. Prinosi ga ustima i počinje gristi nokat.

ANA: Prekini s tim.

Isti tren Marko spušta ruku na stol.

Sjede u tišini iritantno dugo vremena.

ANA: Možeš li mi sada, molim te, ispričati kako se to dogodilo?

MARKO: Naravno, draga.

ANA: Draga?

MARKO: (naprasito) Da, draga! Što ako ja baš hoću zvati svoju curu draga? Što?

ANA: Dobro. Smiri se.

MARKO: Miran sam ja.

ANA: Onda počni s prokletom pričom ako hoćeš da legnemo prije podneva.

MARKO: Dobro. Dobro. Stvari su…(ponovno zastaje kao da traži pravu riječ)

ANA: Evo opet te dvije proklete riječi. Stvari su, stvari su… (kao da nema više nade) Isuse Bože.

Marko se pokvareno osmjehuje.

Ana u to vrijeme zauzima mjesto desno, nekoliko metara od stola. Prekriži ruke i gleda u Marka.

MARKO: (naglašava prve dvije riječi) Stvari su ispale dosta čudne. Dogovorili smo se za kavu oko četiri. I tako sam ja došao u pet, sjedio i čekao ga.

Marko pogleda sat na ruci. On sjedi u normalnom položaju, leđima okrenut Ani, a kad se obraća njoj okrene glavu i gleda ju.

MARKO: (okreće se Ani) Ali znaš kakav je on.

ANA: Da, znam. Čula sam to već pedeset tisuća, ma, milijardi puta. On kasni uvijek barem sat vremena.

MARKO: Barem. Zato ja dolazim sat kasnije. Ali da ja dođem šesnaest sati kasnije on bi…

ANA: On bi i dalje kasnio prokletih sat vremena. Kad god ti došao. Znam.

MARKO (polu-uvrijeđeno): Dobro. Kad znaš. I tako. Znaš što se radi kad nekog čekaš. Gledao sam kroz prozor, slušao što ljudi pričaju, pijuckao kavicu. (okreće se od Ane, spušta ruku do stola i uzima nevidljivu šalicu. Ispija gutljaj nevidljive kave i spušta šalicu na stol. To čini usporenim, jasnim pokretima kako bi cijeli proces dobio na težini. Polako vraća pogled natrag na Anu) Kad, evo ti njega. Nakon…

ANA: Sat vremena.

Marko klima glavom i okreće se od nje. Gleda prema mladiću koji dolazi.

Mladić prilazi stolu. Otire rukom znoj. Poguren je i brzo hoda. Ime mu je Davor.

MARKO: (okreće se Ani): Točno. Ispričava se naravno.

Rekavši to okreće se Davoru.

Kroz cijeli dijalog Marko se okreće osobi kojoj se obraća. Ako se obraća Ani, gleda nju, ako Davoru, gleda njega.

U vrijeme kad Marko priča s Anom, ona gleda u njega, a u vrijeme kad priča Davoru gleda što njih dvojica rade i to na način da se dobije dojam da tek vizualizira priču što joj ju priča Marijan.

Davor je samo dio Marijanove priče. On je u drugom prostoru i vremenu i, razumljivo, ne vidi, ne čuje i ne obraća pažnju na Anu. U vrijeme kad Marko priča s Anom, on radi stvari koje bi radio u trenutcima tišine. Promatra stol, lupka, čita nešto na mobitelu. Ako, recimo, gleda u Marka kad Marko počne pričati s Anom, ne miče naglo pogled s njega, već to radi kao da je Marko završio rečenicu i ušutio. Dakle, prirodno se koncentrira na nešto drugo.

Davor sjeda.

DAVOR: E, čovječe, sori zbilja što kasnim. Ova nije imala ključ pa sam ju morao čekati. Eto, znaš kako je to. Imaš i ti takvu alapaču.

MARKO: (Davoru): Ma znam.

ANA: Molim?!

MARKO: (Ani): Ma nisam mu to rekao. (Davoru) Ne, ne bih znao.

Davor se ne obazire na iskaz upućen Ani niti Markov promijenjen iskaz. Vadi iz džepa novčanik i mobitel. Stavlja ih na stol.

DAVOR: Glupača. E, kako me nervira. Ode u tu smrdljivu saunu. Fuj. Saune. Čovječe, možeš li zamisliti nešto gore od saune?

MARKO: (Ani): Onda je nešto srao o saunama. Znaš, kako ne može zamisliti ništa gore od saune. Kako ne vidi razlog da daješ masne pare da se uznojiš. Da lijepo odeš trčati. Da, ako se toliko voliš znojiti odeš na bauštelu i da će tebi…

ANA: (okreće očima) Dobro, shvatila sam. Shvatila sam.

DAVOR: Shvaćaš? Odeš na bauštelu i onda će oni tebi plaćati da se ti znojiš za njih. Čovječe, kako ja mrzim znoj. Dobro da se ne znojim, puno, znaš. (otire znoj sa čela). Al te saune. To ti je meni misterij. I uvijek će…

ANA: Dobro! Shvatila sam!

Davor se ne obazire na nju, ali ušuti. Čini to kao da je baš tu htio prekinuti rečenicu.

MARKO: (Ani): Dugo nije bilo konobara.

DAVOR: Dugo neš nema konobara.

MARKO: (Davoru) Da. Kreten. Znaš ga kakav je. Totalni debil.

ANA: Ej, to mi je prokleti prijatelj.

MARKO: (Ani) Tko, onaj kreten Mirko?

ANA: Mirko nije kreten.

Davor sjedi i lupka po stolu. To radi većinu vremena kad pričaju Marko i Ana. Ali ne počne to raditi naprasno. Polako dođe do tih pokreta. Isprva se protegne, pogleda nešto na mobitelu, otre znoj ili slično i onda polako dovede samog sebe do lupkanja.

MARKO: (Ani) Kako Mirko nije kreten? Jesi ti ikad upoznala Mirka?

ANA: Glupane, kažem da mi je prokleti prijatelj.

MARKO: (Ani) Mirko? Ćelavi Mirko? Nasilnik? Istetovirani ćelavi Mirko?

ANA: Ćelavi? A, ne. Nije to taj. Neš sam pobrkala.

MARKO: (Ani) Vidim da ste pravi prijatelji.

ANA: Kako to misliš?

MARKO: (Ani) Pa kad si ga pobrkala sa onim kretenom.

ANA: No, dobro. Nastavi više prokletu priču.

Ana se ne miče s mjesta. Noge su joj stabilne, ruke prekrižene.

MARKO: (Ani) No dobro. Dugo smo sjedili kad je konobar napokon došao.

Davor diže pogled. Gleda u prazninu, ali kao da gleda u nešto određeno. Marko također nezainteresirano gleda u istom smjeru.

DAVOR: Što ću? Što ću? Što ti piješ?

MARKO: (Davoru) Mali macchiato.

ANA: (ljuto) Opet si pio to? Pa rekao ti je prokleti doktor da ne bi smio.

MARKO: (Ani) Dobro. Znam. Bla, bla. Uglavnom, onda je ovaj naručio isto.

DAVOR: (praznini / konobaru) Ja ću isto.

MARKO: (Ani) Onda je šutio. Samo je lupkao po stolu.

ANA: Dobro, sad ćeš mi svaku prokletu sekundu prepričavat.

MARKO: (Ani) Dobro, dobro. Nakon dosta vremena, u međuvremenu je došla i kava… (okreće se Davoru)

Davor se nasloni kako to ljudi rade u kafićima da naprave konobaru mjesta. Promatra zamišljeni pladanj sa zamišljenom kavom. Pomiče oči kao da prati kavu. Na kraju pogled zaustavlja na stolu – ondje je zamišljeni konobar stavio zamišljenu kavu.

DAVOR: Hvala. (otpija gutljaj)

MARKO: (Ani) Koja je bila vrela. (okreće se Davoru)

Davor jaukne. Isplazi jezik i maše histerično rukom.

DAVOR: Peče, peče (govori, a jezik mu je vani tako da ne zvuči baš tako)

MARKO: (Ani) No, kad se napokon smirio…(okreće se Davoru)

Davor prestaje mahati i naslanja se.

MARKO: (Ani) Postao je naporan. (okreće se Davoru)

DAVOR: Čovječe, kako me bole leđa.

Marko klima glavom.

DAVOR: Jebeno me bole. Jutros sam ustao i… zapravo nisam ni ustao. Nisam se mogao pomaknuti. Ležao sam sat vremena i gledao u strop. A ova je bila u sauni.

ANA: (obraća se, naravno, Marku) Ako progovoriš još jednu prokletu riječ o sauni prebit ću te, kunem ti se, išamarat ću te.

Davor prestaje govoriti u trenutku kad Ana počne, ali ne čini to kao da ju je čuo. Više kao da je sam odlučio to učiniti.

MARKO: (Ani) Dobro, draga, smiri se.

Ana okreće očima na riječ 'draga'.

DAVOR: Isuse. Jednom sam išao prema pekari. Po kruh, znaš, kad sam vidio tipa i žensku. Čovječe, to je bila svađa kakvu nisam dugo vidio. Znaš ono, opasna stvar.

MARKO: Gdje si ih vidio?

DAVOR: Tu, (pokaže rukom nekamo iza sebe. Nakon toga ustaje iz stolice, napravi nekoliko koraka i stane. Okrene se prema Marku) Stao sam na semaforu i vidio ih. Ako znaš, kod one rupe, Croatia, desno, prema kolodvoru.

Gleda u Marka, ali pokazuje stvari kao da su doista pred njim – negdje prema lijevom rubu pozornice.

MARKO: (Davoru) Znam.

ANA: Gdje je to?

MARKO: (Ani) Ma kod autobusnog. Ona rupa. Kao Hrvatska verzija onih američkih dajnera. Rupa.

ANA: Aha, znam sad. Što je vidio?

MARKO: (Ani) Kaže da je stajao na semaforu. (okreće se Davoru)

DAVOR: Kad idu njih dvoje.

Pojavljuju se mladić i djevojka.

Ona hoda nekoliko metara ispred njega. Nosi cipele na visoku petu, traperice i majicu koja previše toga otkriva. Vidljivo je nervozna.

On ima kratke hlače, gumene natikače, majicu bez rukava i sunčane naočale. Izgleda kao kreten. Ljut je.

Mladićev nadimak je, kako kasnije doznajemo, Pajser.

Djevojčino je ime Ivana.

Kad riječ imaju Davor, Marko ili Ana, Pajser gleda ljuto u Ivanu. Ivana u tim trenutcima gleda u pod kao da izbjegava pogledati Pajsera u oči.

PAJSER: Stani, kučko, stani!

Djevojka staje. Okreće se prema Pajseru i gleda u stranu.

Ana sada gleda i Ivanu i Pajsera. Ona ima uvid u obje priče, jer priču koju Davor priča Marku, Marko priča njoj.

Marko i dalje okreće glavu prema Ani kad priča s njom. Kad govori Davoru ili Davor njemu, gleda u Davora, a kad dijalog vode Ivana i Pajser, gleda u njih.

Davor je sudionik događaja između Ivane i Pajsera pa on sam, naravno, može vidjeti njih dvoje. Kad se obraća Marku, gleda u njega. Kad pričaju Ivana i Pajser ili Marko i Ana, on gleda u Ivanu i Pajsera. Stoji nekoliko metara od stola.

DAVOR: (Marku) Baš je bio jebeno bezobrazan prema njoj. Ono, znaš, kučko i te stvari.

MARKO: (Davoru) Znam.

ANA: Mrzim takve proklete kretene.

DAVOR: Onda joj je reko: Kujo!

PAJSER: (nastavlja Davorov početak rečenice kao da ga je sam izrekao) Šta ćeš ti bez mene? Ti, kuja koja se prodavala prije nego je mene srela?

DAVOR: Onda je pričao o nekoj teti Milici, koliko sam ja shvatio, koja vodi kupleraj u stanu. Pa kao, da je djevojka tamo radila prije. Znaš, ono. Kurvala se.

IVANA: Ja se tamo ne vraćam i ti to znaš!

PAJSER: Glupačo jedna. Nemaš izbora. Ili ja ili povratak teti Milici.

IVANA: Đubre jedno smrdljivo.

DAVOR: (Marku) Baš je bila jadna. Trebao si ju vidjeti. Razmazana šminka.

MARKO: (nastavlja rečenicu – Ani) Tresla se, tako je rekao. Plakala. Znaš, ono, sranje. Uništena cura.

ANA: Jadna.

DAVOR: (Marku) Jadna skroz. A situacija, filmski primjer.

MARKO: (Davoru) Čega?

DAVOR: (Marku) Ma znaš. Ako taj tip nasrne na nju, što ću ja? Jedini u blizini, barem neposrednoj. Ako me netko vidi da sam pustio tog nitkova da muči tu jadnu curu, ma, iako me ne vidi, ja ću znati. Ja neću spavati zbog toga. A opet, tip je izgledao kao da mu se ne valja zamjeriti.

ANA: To je pederski od tog tvog Davora.

MARKO: (Ani) Slušaj, to je normalna dilema. Nikad ne znaš kakva je ta cura.

ANA: Kakve to proklete veze ima?

MARKO: (Ani) Možda i nema. Ali nikad ne znaš hoćeš ti nekome pomoći ili odmoći time što se petljaš.

ANA: To nema veze.

MARKO: (Ani) Kako nema?

ANA: Ti moraš pokušati pomoći bez obzira na sve.

MARKO: (Ani) Uglavnom, taj tip, nije se baš smirivao.

DAVOR: (Marku) Baš naprotiv. Bio je sve luđi. Približavao joj se. Znaš ono, spuštena glava, pogled ispod obrva. Ova se sve više tresla.

ANA: I?

MARKO: (Davoru) I?

DAVOR: (Marku) Onda ju je zgrabio. Rekao joj je…

PAJSER: Nisi ti ništa bez mene. Izgubljena glupača. Retardirana izgubljena glupača.

ANA: Isuse.

IVANA: Pusti me, Pajser, kažem ti da odjebeš.

PAJSER: Da odjebem?!

MARKO: (Davoru) Baš tako glasno?

DAVOR: Baš tako glasno. Kao luđak. Viknuo je tako da sam je stresao. A kamoli ta jadna cura. Počela je cviliti. Ali ovog to kao da je još više razljutilo.

ANA: I?

MARKO: (Ani) Kaže da je digao šaku…

DAVOR: (Marku, ali gledajući u Pajsera i Ivanu) Zamahnuo…

Pajser radi određene pokrete točno u trenutku kad ih oni izgovaraju.

DAVOR: (početkom njegove rečenice Pajser zaustavlja šaku – okreće se Marku) I onda sam ja puknuo. Znaš, nisam više imao dileme. Ne da me je nešto natjeralo na tu odluku, nego jednostavno, nisam razmišljao više.

ANA: (zainteresirano) Što je napravio?

MARKO: (Ani) Dreknuo je…

DAVOR: (Pajseru i Ivani) Hej!

MARKO: (Ani) Izvadio mobitel i rekao…

DAVOR: (Pajseru i Ivani) Stari, ako ne odjebeš od te cure zvat ću policiju.

MARKO: (Ani): Ali ovaj se nije uplašio. Neš je opsovao i krenuo prema njemu.

Pajser kreće polako prema Davoru.

DAVOR: (okreće se Marku) Onda sam ja ponovio. (okreće se Pajseru koji prilazi s povremenim zastajkivanjem – kao da nije siguran u svoj potez) Zovem!

Pajser staje. Vraća se nekoliko koraka.

MARKO: (Ani) Onda je tip primio curu pod ruku.

Pajser prima silovito Ivanu pod ruku.

PAJSER: Idemo glupačo!

IVANA: Pusti me.

PAJSER: Idemo!

DAVOR: (Pajseru) Zovem. (okreće se Marku) Nisam doista nazvao, ali sam držao ruku na tipki.

Pajser pušta Ivanu. Odlazi hodajući unatrag.

ANA: Ideeš.

MARKO: (Ani) Da. Baš je dobro to izveo. (Davoru) Baš si to dobro izveo.

DAVOR: Da. Valjda. Čovječe, poludim na takve stvari. Baš me iživcirao. Znao sam da moram pomoći toj curi nekako.

Okreće se i polako prilazi Ivani. Staje pred nju i promatra ju. Ona i dalje gleda u pod.

MARKO: (Ani) Rekao joj je da se smiri.

ANA: I?

MARKO: (Ani) Poveo ju je kući. Da joj da vode i tako.

ANA: Lijepo od njega.

MARKO: (Ani) Je. On za razliku od mene raspolaže dobrim vokabularom. Koji funkcionira.

Davor stoji pred Ivanom. Gledaju jedno drugo.

ANA: Ajde, prekini s tim. Molim te kao Isusa.

MARKO: (Ani) Samo sam rekao. Uglavnom, odveo ju je kući.

Davor prima Ivanu pod ruku. Pokazuje u smjeru stola i zatim hodaju polako prema njemu. On ju drži kao da će svakog časa pasti. Ona gleda u pod.

DAVOR: (hoda i gleda u Marka) Jadnica se sva tresla. Srce mi je puklo skoro.

MARKO: (Davoru) Čekaj, da pustim neš na jukeboxu.

Ustaje i napravi nekoliko koraka. Gleda u prazno, ali kao da gleda u određen objekt. Pritišće u prazno. Stoji u ravnini sa stolom, ali nekoliko metara u dubinu pozornice.

DAVOR: (stoji sa Ivanom kod stola i obraća se Marku) Što ćeš pustiti?

MARKO: (Davoru) Čekaj da prolistam. (pogleda u Anu) Doista nisam znao što da pustim.

ANA: Dobro, briga me. Što je dalje bilo?

MARKO: (okreće se Davoru) Što je dalje bilo?

Davor dovodi Ivanu do stola. Pokazuje joj da sjedne.

DAVOR: (Marku) Doveo sam ju kući i posjeo ju za stol u kuhinji.

IVANA: (sasvim tiho) Hvala.

DAVOR: (Ivani) Evo vode.

Stavlja nevidljivu čašu na stol. Ivana uzima nevidljivu čašu i otpije nevidljivi gutljaj.

MARKO: (Davoru gledajući i tipkajući u zamišljeni jukebox) I? Jesi ju?

ANA: Molim?! To si ga pitao? Ti si zbilja govno muško.

MARKO: (Ani) Feministkinjo, smiri se. Zezam te malo. (Davoru) Što se dalje dogodilo?

Davor sjeda do Ivane.

Sad Davor vrši iste pokrete kao Marko s Anom. Kad se obraća Marku, okreće glavu i gleda ga. Kad govori Ivani gleda nju.

Marko stoji kod zamišljenog jukeboxa i lista pjesme. Kad se obraća Ani gleda nju, kad Davoru gleda njega. U međuvremenu, ili promatra što Ivana i Davor pričaju, ili lista i dalje pjesme.

Ana gleda Marka kad joj se obraća, a ostatak vremena Davora i Ivanu.

DAVOR: (Marku) Jadnica je bila u strašnom šoku. (Ivani) Tko ti je taj manijak?

IVANA: Pajser. Moj dečko.

DAVOR: (Ivani) Pajser?

MARKO: (Davoru) Pajser?!

ANA: Pajser?!

IVANA: Da, Pajser.

DAVOR: (okreće se Marku) Da, Pajser.

MARKO: (okreće se Ani) Da, Pajser.

ANA: Koji prokleti nadimak.

MARKO: (Ani) Ma nemoj mi reć. Pristajao bi tvom prijatelju Mirku.

ANA: Kojem prokletom Mirku?

MARKO: (Ani) Dakle, već si zaboravila. Mirku, konobaru.

ANA: Aha, njemu. Zaključili smo da ne mislimo na istog. Sad se vrati prokletoj priči.

MARKO: (Ani) Dobro. Ali taj Mirko je sadist. Uglavnom, ona je gledala u stol…

DAVOR: (Marku) A ja sam gledao u nju. Osjećao sam da se zaljubljujem u nju, znaš. To kod mene ide brzo. U prvih pet minuta. (okreće se Ivani)

ANA: Toliko i traje.

MARKO: (Ani) To sam mu i rekao.

ANA: Ozbiljno?

MARKO: (Ani) Baš tim riječima.

Ana izgleda ponosno.

ANA: I što je on rekao.

MARKO: (Ani) Ne sjećam se. Mislim da me ignorirao. Znaš kako on to radi. Baš kao i ti.

ANA: Evo ga. Nemoj samo opet počinjati.

MARKO: (Ani) Neću, uglavnom…

DAVOR: (gleda u Ivanu, ali govori Marku) Samo sam ju gledao. Maknuo sam u mislima tu groznu razmazanu šminku. Bez nje je bila krasna.

ANA: Kako prokleto sere taj čovjek.

MARKO: (Ani) Ma ne. Uopće.

DAVOR: (i dalje isti položaj i smjer) Bila je tako krhka, znaš. Baš krasno biće. Ja padam na takve. Ono, znaš, slabe. Koje se ne mogu braniti. Ali zato sam ja tu. Razumiješ? Barem mislim da je to razlog što uvijek biram takve.

ANA: Jel on uopće upoznao devedeset posto svojih cura?

MARKO: (Ani) Ne znam. Očito ne. Još je malo srao o sebi i svojim osjećajima i kamo ga sve vode. Znaš ono, u bespuća svemira.

DAVOR: (Marku, ali gleda Ivanu) Daleko, ali opet blizu. Savršen osjećaj. Vrhunski. Bio sam u oblacima.

ANA: Koji prokleti kreten.

MARKO: (Ani) Ma dobar je on. Samo je pogledao previše sapunica i Denijel Stil filmova. (Davoru) Jesi joj barem dao šta za jest?

DAVOR: (okreće se Marku) Jesam, jesam. Salame i tako. Pa smo jeli.

Ivana jede zamišljeni sendvič. Davor je okrenut Marku.

MARKO: (Davoru) I? Jel ti šta ispričala ili ne?

DAVOR: (Marku) Jest, jest. Kad smo završili s jelom...

Ivana prestaje jesti. Stavlja zamišljeni sendvič na stol i bezvučno podriguje sa skupljenom šakom na ustima.

DAVOR: (Marku) …malo po malo je počela. Znaš, ono, da je Pajser idiot i takve priče. Tipično. Uvijek takve pričaju kad nema Pajsera i sličnih u blizini.

ANA: I ta njena nota tipičnosti nije ga odvratila od zamisli da se zaljubio preko ušiju u prokletim bespućima svemira?

MARKO: (Ani) Očito nije. (Davoru) I dalje ti se sviđala? Kad je progovorila?

DAVOR: (okreće se Ivani i izdahne zaljubljeno. Obraća se Marku) Još više, stari moj, samo još više.

IVANA: Pajser je nasilan. Jak je. Pa misli da može svakog jebat.

DAVOR: (Ivani) Tebe jebe?

IVANA: Molim?

DAVOR: (Ivani) Ništa, ništa. (Marku) Točno sam joj tako reko.

Smijulje se kao dvojica devetogodišnjaka kad vide gole grudi na plaži.

MARKO: (Ani) Točno joj je tako rekao.

ANA: Koji ste vi prokleti adolescenti.

MARKO: (Ani) Dobro. Možda je to zbilja bilo glupo.

ANA: Možda?

MARKO: (Ani) Dobro. Bilo je glupo. Jesi sad zadovoljna?

ANA: Vrlo.

Marko okreće očima.

Davor zaljubljeno gleda u Ivanu.

IVANA: On me kao izvukao od Milice. A uopće nije. Sama sam otišla.

MARKO: (Ani) Meni se po pričama ne čini baš inteligentna. (Davoru) Tko je ta Milica na kraju? Intrigantna neka žena?

DAVOR: (Marku) I meni se činilo. Pa sam ju i pitao. (okreće se Ivani) Tko je ta Milica?

IVANA: Milica (izgovarao kao da joj je to ime nešto najmrskije na svijetu) Milica ima stan u neboderu.

ANA: Stan u neboderu? (s prenaglašenom ironijom) Pa doista je prokleto intrigantna!

MARKO: (Ani) Ajde šuti. Nije to sve. Milica je u tom stanu držala osam djevojaka. Velik stan, znaš.

DAVOR: (Marku) Strašno velik stan. Stavila neke pregrade pa je bilo osam soba. Djevojke je rangirala i tako naplaćivala. (okreće se Ivani)

IVANA: (izgovara ponosno) Ja sam bila druga najskuplja

DAVOR: (Marku) Volio bih vidjeti tu prvu ako je ona bila druga. Znaš šta mislim.

ANA: Naravno. Najskuplje kurve su uredno najbolje cure.

MARKO: (Ani) Znaš što je mislio.

IVANA: Pajser je bio moja stalna mušterija.

ANA: Naravno.

Kad Ana počne govoriti, Ivana nastavi raditi što je već radila. Gledati u Davora, u stol…

IVANA: Malo po malo, svidjeli smo se jedno drugome.

ANA: Meni se čini da se ona njemu odmah svidjela. Ako je dolazio po još.

MARKO: (Ani) Daj šuti.

DAVOR: (Marku) Rekla je da je Pajser negdje u međuvremenu postao ljubomoran. I nagovarao ju da ode.

MARKO: (Ani) A onda je poludio i prestao dolaziti. Pa je ona poludjela i otišla za njim.

ANA: Prekrasna ljubavna priča.

MARKO: (Ani) Da smo se barem nas dvoje tako upoznali, draga.

ANA: Prestani me zvati draga.

DAVOR: (Ivani) Daj da operem suđe.

Ustaje, nosi zamišljene tanjure lijevo od stola, polaže zamišljene tanjure u zamišljeni sudoper, otvara zamišljenu slavinu i počinje prati zamišljeno suđe.

Dok on to radi, Marko (koji i dalje tipka po zamišljenom jukeboxu) i Ana (koja i dalje stoji desno od stola) nastavljaju razgovor.

MARKO: (Ani) Zašto? Baš mi to godi.

ANA: E, pa meni ne godi.

MARKO: (Ani) Tebi ne godi? Zašto, pobogu, zašto ti to ne bi godilo?

ANA: Tako. Jednostavno prestani.

MARKO: (Ani) Ali…

ANA: I ispričaj prokletu priču do kraja.

MARKO: (okreće se Davoru koji pere suđe): Što se dalje dogodilo?

DAVOR: (Marku) Onda mi je ispričala kako ju je ta svodnica Milica pozvala na razgovor u svoj ured.

IVANA: (Davoru) Rekla je da ju pričekam. I pričekala sam ju.

Prilazi žena u lanenim hlačama, pomalo hippie cipelama, lanenoj košulji, zaogrnuta nekom vrstom plašta koji nalikuje deki. Kosa joj je u punđi, na ušima ima kič naušnice, prsti su joj puni prstenja dok su joj usne debelo namazane crvenim ružom. Boje na njoj su u neskladu za koji, ako ga želite postići, morate uložiti mnogo truda.

IVANA: (Davoru) A onda je došla. Smiješila se.

Milica se smiješi. Sjeda bez riječi za stol. Prekriži noge. Pogleda Ivanu kao da gleda kćer na koju je neizmjerno ponosna i voli ju svim srcem, ali ista ta kćer radi nešto loše i ona to mora, na svoj blag način, pun ljubavi, spriječiti.

Ana, Marko i Davor promatraju prizor dijaloga između Milice i Ivane. Međusobno razgovaraju po istom principu – usmjeravanjem pogleda u osobu s kojom razgovaraju.

MILICA: (umiljato) Draga moja. Čujem da si donijela radikalnu odluku da nas napustiš.

DAVOR: (Ivani) Što si joj rekla?

Kad Ivana priča s Davorom, Milica ne skida svoj blag, unaprijed opisan pogled s nje.

IVANA: (Davoru) Rekla sam joj da to nije radikalna odluka. I da ne mogu više podnositi njenu torturu. (Milici) Znamo mi koliko vi naplaćujete. Nije to malen novac. A koliko mi dobijemo od toga?

ANA: Pa koliko je dobivala?

Ivana gleda i dalje u Milicu.

MARKO: (Ani) Ne znam. Nisam pitao. (Davoru) Kako je Milica reagirala?

DAVOR: (Marku) Ne znam. Pretpostavljam da nije bila sretna. (Ivani) Tako si joj rekla?

IVANA: (Davoru) Točno tako.

MILICA: Povrijedila si me, dijete moje.

IVANA: Nisam ja vaše dijete.

MILICA: Kako ne? Sve ste vi moja djeca.

IVANA: Biste li vi tjerali vlastitu djecu da prodaju svoje tijelo? I onda im davali takvu mizernu plaću?

MILICA: (podsmjehne se) Tjerala? Dijete moje, nisam ja nikoga tjerala. Ne zaboravi, ti si došla pod moje noge. Prljava. Gladna. Ja sam te uzela, oprala i dala ti način da zaradiš. Ja sam te uzela pod svoje okrilje i štitila te od vanjskog svijeta što je vrebao, što te htio uništiti, slomiti tvoj duh.

DAVOR: (Marku) Ili joj je barem tako nešto rekla.

MARKO: (Ani) Barem mislim da joj je to rekla. Nešto slično.

ANA: Kako prokleto poetski od nje.

MARKO: (Ani) Nije li.

IVANA: Zaradim? Vi to zovete zaradom?

MILICA: Svaki novac koji dobiješ zauzvrat nekom radu naziva se zaradom. Razdvojiš li riječ zarada na dva dijela dobit ćeš za i rada. Za rad. Novac za rad. Zauzvrat. Razumiješ li?

MARKO: (Davoru) Nemoj me zezati da joj je to rekla.

DAVOR: (Marku) Nisam ni ja mogao vjerovati.

ANA: Baš tako?

MARKO: (Ani) Aha. Žena je očito teži manipulator.

ANA: A opet, možda joj i trebaju takva prokleta objašnjenja.

IVANA: Ne morate vi meni to govoriti. Nit sam ja glupača, nit ste vi meni učiteljica.

MILICA: O tome bi se dalo raspravljati.

IVANA: Niste vi ni blizu učiteljice.

MILICA: Ne o tome, draga.

Davor se nasmije i pogleda Marka. Zatim se Marko nasmije i pogleda Anu koja se također nasmije.

IVANA: (Davoru) Da sam barem onda shvatila da me uvrijedila. Skočila bi preko tog stola i prebila ju.

DAVOR: (Ivani) Jadna moja. (Marku) Baš je jedna bila. Svijet ju doista nije mazio.

MARKO: (Davoru) Uplašena. (okrene se Ani). Glupača.

ANA: Nova razina glupače.

MARKO: (Ani) Ali, Davor ju je ipak razumio pa pretpostavljam da njena mentalna mapa vokabulara funkcionira sasvim dobro. Ne čini ti se?

ANA: Da, da. Čini.

Marko bijesno okrene glavu prema Davoru. On ga pogleda pa pogleda Ivanu. Ona uhvati njegov pogled i okrene se Milici.

MILICA: Znači, ti si sigurna da ćeš otići?

IVANA: Mislim da jesam.

MILICA: Misliti je daleko od sigurnog.

IVANA: Znam.

MILICA: (zbunjeno) Što znaš, dijete?

IVANA: Molim?

MILICA: Rekla si da znaš?

IVANA: Aha. Znam, ne mislim. Znam da ću otići.

MILICA: Pa dobro. Onda samo preostaje da platiš nekoliko sitnih troškova što se nakupilo s godinama.

IVANA: Molim? Kakvih troškova?

MILICA: Smještaj. Hrana. Takve, što bi se reklo, banalne stvari.

IVANA: Smještaj hrana? Nije to uključeno, zapravo, isključeno iz plače.

MILICA: Ah, ne. Draga, moja. Dakako da nije. To se tako ne radi danas u svijetu. Morala bi to znati. Dakle, evo, ovdje sam zapisala cifru.

Pruža preko stola zamišljeni papirić Ivani. Ona ga prima i čita. Ostaje preneražena.

Za to vrijeme Davor i dalje pere suđe, Marko gleda u zamišljeni jukebox, a Ana u svoje nokte.

IVANA: Osam tisuća kuna?! Pa vi niste normalni.

MILICA: Draga moja, trebala bi pripaziti s izrazima.

IVANA: Trebali bi vi pripaziti s pameću.

ANA: Uuu, kako joj je samo rekla.

MARKO: (Ani) Aaa ne. (okreće se Davoru) Kako je Milica to odigrala?

DAVOR: (okreće se Ivani) Što je Milica na to rekla?

IVANA: (ne skidajući bijesan pogled s Milice) Rekla je da bolje pripazim. Da poznaje ona neke ljude. Neke ljude s kojima se ne bi valjalo zezati. Ljude koji će joj rado pomoći da izvuče iz mene dugove.

Za to vrijeme izraz Miličina lica je tmuran, ljut, naprasit, ali čim Ivana završi ona se ponovno nasmije na ranije opisan način.

MILICA: Uostalom, dijete, tako to rade u modernim, zapadnim zemljama.

Ivana nervozno ustaje. Hoda nekoliko metara i staje. Sada stoji lijevo od stola, blizu ruba pozornice. Gleda u daljinu.

DAVOR: (Ivani) Što se na kraju dogodilo?

IVANA: (i dalje gledajući u daljinu, ali obraća se Davoru) Našla sam Pajsera.

DAVOR: (Ivani) I? Što si mu rekla?

Dok on to govori Pajser se pojavljuje i sasvim polako prilazi Ivani.

IVANA: (Davoru) Molila sam ga za pomoć.

Pajser stane pred nju i ona ga pogleda.

ANA: I ludo zaljubljeni Pajser je rekao da će pomoći.

Pajser klima glavom.

ANA: I uzeo prokleti pajser i otišao otkinuti Milici glavu.

MARKO: (Ani) Ma nije. (okreće se Davoru) Nego, što se dogodilo?

DAVOR: (Marku) Pajser je posjetio Milicu.

Pajser hoda prema stolu za kojim Milica sjedi i podsmjehuje se gledajući na papir što je ostao ležati ondje.

IVANA: (okreće se Marku) I napravio što se moralo.

Svi gledaju prema stolu. Rasvjeta se također koncentrira isključivo na stol.

Pajser prilazi i stane ispred Milice.

MILICA: (iznenađeno i usplahireno) Oh, gospodine Pajser. Nažalost, vaša najdraža djevojka je dala otkaz. Ne mogu vam reći koliko mi je žao što vam to moram priopćiti. Ali, tako je.

Pajser ju dugo promatra. Stoji nepomično i gleda ju u oči. Milici je neugodno.

PAJSER: (hladno) Zbog nje sam ovdje.

MILICA: (nakašlje se, kiselo se smiješi i protisne u strahu) Ako niste dobro razumjeli, ona više ne radi ovdje.

Pajser šuti nekoliko trenutaka i dalje ju nepomično gledajući.

PAJSER: Dobro sam ja razumio.

Naglo uhvati Milicu za košulju i povuče ju prema sebi. Ona ustane i nemoćno se prepusti njegovu stisku.

PAJSER: Vi ćete ju pustiti na miru. Zaboravit ćete na nju. Zaboravit će na nju i vaši moćni prijatelji, ako ste ih već kontaktirali. Ona nikada ovdje nije ni radila. Nikada ju niste vidjeli, čuli za nju, pričali s njom. (zastaje dišući duboko Milici u lice) Nadam se da sam bio kratak i jasan.

MILICA: (jedva uspije protisnuti kroz šapat) Jeste.

Pajser ju pušta iz stiska. Ona se odmakne korak od njega i polako namješta odjeću.

PAJSER: Dobro onda. A sad, želim vidjeti ostale djevojke.

Milica stoji zbunjena.

PAJSER: Opet nisam jasan?

MILICA: (uspravi se i kiselo osmjehne) Jeste, gospodine Pajser, naravno. Izvolite za mnom.

Ona krene, a Pajser ju slijedi. Svijetla polako poprimaju cijelu pozornicu dok Milica i Pajser odlaze.

Ana stoji i gleda u Marka.

Marko ponovno stišće tipke zamišljenog jukeboxa.

Davor pere suđe.

Ivana prilazi stolu i sjeda.

Davor završava s pranjem suđa. Briše ruke u zamišljenu krpu, prilazi stolu i sjeda.

DAVOR: (Ivani) Jadna moja.

ANA: Jadna njegova? Onda je već bila njegova?

MARKO: (Ani) Znaš da se čovjek brzo uigra. Takav je. (okreće glavu prema Davoru) I? Kako je to sve skupa išlo dalje?

DAVOR: (do sad je gledao Ivanu, okreće se prema Marku) Nije baš daleko išlo. Rekla je da mora ići.

IVANA: Moram ići.

Davor se okrene prema njoj.

DAVOR: (Ivani) Zar tako brzo?

IVANA: Na žalost. Možda ćemo se još vidjeti.

DAVOR: (okreće se Marku) I tako je otišla.

Ivana ustaje i pogladi Davora po glavi.

IVANA: Vidimo se.

Polako odšeta. Davor gleda za njom sve dok ne ode s pozornice. Zatim spušta glavu i promatra stol.

ANA: I jesu se opet vidjeli?

MARKO: (Ani) To sam i ja pitao. I ne bi vjerovala što sam čuo.

ANA: (uzbuđeno) Što?

Marko okreće glavu prema jukeboxu, stišće zamišljenu tipku i nekoliko trenutaka čeka. Zatim se počne njihati u ritmu glazbe. Pjesma je očito laganog ritma. Njišući se hoda prema stolu.

DAVOR: Wild Horses. Bravo, čovječe. Dobar odabir.

ANA: Ne zanima me sad što si pustio na prokletom jukeboxu.

MARKO: (Ani) E, pa mene ne zanima što tebe zanima.

ANA: To je oduvijek svima jasno.

MARKO: (Ani) Što bi to sad trebalo značiti? Ha?

ANA: Daj se smiri i ispričaj mi prokletu priču.

DAVOR: Baš volim tu pjesmu. Kvragu, obožavam ju.

Marko ljuto okreće glavu, ali čim pogleda Davora izraz lica prilagođava se situaciji.

MARKO: (Davoru) I? Hoćeš li ju potražiti.

DAVOR: Već sam ju potražio. I našao. (Govori to kao da se iza svega skriva nešto strašno zanimljivo).

ANA: I?

MARKO: (ne obraća pažnju na Anu, Davoru) I?

DAVOR: Upoznao si ju.

ANA: Molim?

MARKO: (Davoru) Molim?

DAVOR: To je Ivana. Moja Ivana.

ANA: Isuse.

MARKO: (Davoru) Isuse. Tvoja cura zadnjih godinu i tri mjeseca?

ANA: Ne ona!

MARKO: (Davoru) Ona je radila kao… profesionalna pratilja?

DAVOR: Slobodno kažeš kurva. Ne smeta to meni. Nimalo.

ANA: Đubre jedno. Kako može biti takav.

MARKO: (Ani) Daj poslušaj do kraja priču, pa onda sudi. Danas ujutro su se posvađali. Njih dvoje.

DAVOR: I prekinuli smo. Gotovo je. To je bilo to. Gotova priča. Prošlo.

ANA: Sigurno nije iskoristio još koji prokleti izraz za to?

MARKO: (Ani) Molim?

ANA: Kažem, sigurno nije iskoristio još koji prokleti izraz za to što se dogodilo?

MARKO: (Ani) Ja samo prepričavam onako kako je on to rekao. Uglavnom. Sad kad je prekinuo s njom htio mi je reći sve to.

DAVOR: Znaš, ti si mi najbolji prijatelj, ali svejedno ti nisam mogao reći da mi je cura, kad sam ju upoznao, bila kurva. Shvaćaš me.

MARKO: (Davoru) Naravno.

ANA: Naravno?! Kakvi ste vi to seksisti?! Ja ne znam s kim ja to živim zadnju godinu.

MARKO: (Ani) Smiri se feministkinjo. Nema mjesta panici. Nisam ja to doista mislio. Morao sam mu reći nešto. (Davoru) Dobro je stari. Sad ti je sigurno lakše.

ANA: Meni nije.

DAVOR: Da znaš da je. Puno. Hvala. Sad odo.

MARKO: (Davoru) Kamo ćeš?

DAVOR: Ma imam nekog posla. Moram neke nacrte odnijeti u drugi ured. Trebaju im danas jer je neka frka. Šef je rekao da požurim. Ali ja sam mislio da ipak dođem na kavu s tobom.

ANA: Dobro. Nije me briga kamo je on morao ići poslije.

DAVOR: Bok, stari. Vidimo se kasnije.

MARKO: (Davoru) Bok, Vidimo se.

Davor ustaje i odlazi brzim korakom.

ANA: Pretpostavljam da nije platio prokletu kavu.

MARKO: Kakve to sad veze ima?

Pogleda stol. Spazi mobitel i stavi ga u džep.

U međuvremenu Ana prilazi sada praznoj stolici i sjeda.

ANA: Ima veze zato jer od deset kava koje sam popila s vama, ti si platio svih deset. Taj čovjek je teži oblik prokletog škrtca. Čistokrvnog.

MARKO: Ma ne smeta meni. Da. Sad sam se sjetio. Zaboravio je mobitel u kafiću. Kladim se da će doći ovamo još večeras.

Marko opipa džepove, gurne ruku u jedan, izvadi mobitel i stavi ga na stol. Ana ga ljuto promatra.

ANA: (osorno) Prošla je ponoć.

MARKO: Znaš da Davoru to ne smeta.

ANA: E, pa meni smeta.

MARKO: Nismo li već zaključili da nije važno što tebe zanima ili ti smeta?

ANA: Baš si kreten. (spušta pogled na nokte)

MARKO: Da. Svi smo mi kreteni. Davor. Ja. Svi. Samo je presveta Ana… presveta.

ANA: (tiho, kao da govori sebi) Još jedan prokleti mlaz govana.

MARKO: Da, zaboravio sam. Ljudi s mojim poremećajem vokabulara, prljavom glavom i… čime ono još? Podsjeti me.

ANA: Visokim stupnjem gluposti.

MARKO: Tako je. Zaboravio sam Ana. Žao mi je. Trebao bih neprestano na to misliti da se ne dogodi da se izlanem i svojom glupošću poremetim tvoj bioritam.

Ona naglo digne pogled i gleda ga kao da ne može vjerovati.

ANA: Bioritam? O čemu ti uopće govoriš? Poslušaj se malo. Doista. Prokleti izrazi su ti lošija strana. Svaka tvoja prokleta rečenica sadrži barem tri pogrešno smještena.

MARKO: Htio sam ti ispričati koga je Davor sreo prije dva dana. Ali sada neću. Mislim, svejedno ne bi mogla podnijeti moje grozne rečenice. Ako bi uopće razumjela što govorim.

Ana digne zainteresirano pogled. Kiselo se osmjehne.

ANA: Koga je sreo?

MARKO: Nema šanse.

ANA: Daj nemoj biti prokleti idiot. Pajsera, jelda? Jelda da je sreo Pajsera?

MARKO: Možda.

ANA: Kretenu, odmah da si mi ispričao!

MARKO: Ne. Štoviše, dosta mi je za večeras. Idem pod tuš.

Marko ustane i polako se istegne spojivši ruke na leđima i izbacivši prsa.

ANA: Reci mi. Reci mi. Šutjet ću cijelo vrijeme.

MARKO: Ne.

Kreće prema izlazu. Ana ustaje i trčkara za njim.

ANA: Reci.

MARKO: Ne mogu sada – idem pod tuš.

ANA: Reci

MARKO: Ne.

ANA: (kao da joj život ovisi) Molim te!

MARKO: Ne.

Sad su već van pozornice.

ANA: (čuje se njen glas) Reci mi, prokletniče smrdljivi!

Još dok oni izlaze na rubu pozornice pojavljuje se Pajser. Uspravan je, ponosno hoda prema stolu. Sjeda prekriživši noge tako da mu je zglob jedne noge na koljenu druge. Prste ispreplete i stavi spojene na stražnji dio vrata.

Neko vrijeme tako sjedi. Zatim polako, pospano diže pogled i gleda nekamo u prazno, kao da gleda u nešto određeno.

PAJSER: (usporeno) Mislim da ću popiti čaj. (napravi kraću stanku i gleda u prazninu kao da sluša nekoga) Od čega? (razmišlja) Može od šipka.

Spušta pogled natrag na stol i dugo gleda u njega.

Pojavljuje se Ivana i hoda prema stolu. Smiješi se.

Dignuvši pogled i ugledavši ju i Pajser se nasmiješi. Ustaje i pričeka ju. Zatim se zagrle.

IVANA: (razdragano) Tako mi je drago što te vidim.

Pajser šuti. Zagrljaj popusti i oni se odmaknu jedno od drugog. Pajser joj pokaže da sjedne. Oboje sjedaju.

Sjede neko vrijeme u tišini.

IVANA: I? Kako si? (iznenada digne pogled i zagleda se u praznini, baš kao i Pajser ranije) Što ću? Hm, ne znam. Što ti piješ?

PAJSER: Čaj.

IVANA: Čaj?! Ti?

PAJSER: Puno toga ti ne znaš o meni.

IVANA: (smiješi se) Dobro. Onda i meni čaj. Od marelice. (okreće se ponovno Pajseru) Nego, što ima novog? Puno je vremena prošlo.

PAJSER: (s dozom gorčine) Godinu dana i četiri mjeseca.

IVANA: (nasmije se) Ti si križao datume? Mislim, kad znaš točno.

PAJSER: Što drugo raditi u zatvoru nego križati datume?

Ivana se isprva nasmije, ali Pajser ju hladno gleda. I ona se uozbilji.

IVANA: Bio si u zatvoru?

Pajser kimne potvrdno.

Zatim oboje okrenu glave i pogledaju u prazninu. Naslone se na način na koji se ljudi naslanjaju da naprave prostora za konobara. Pajser gleda u stol, a Ivana u njega. U očima joj se ocrtava žalost. Nevidljivi konobar odlazi i oni se naslone oboje na stol.

IVANA: Što se dogodilo?

PAJSER: (gledajući u stol) Kako to misliš?

IVANA: Kako si završio u zatvoru.

PAJSER: Upali su kod tvoje stare prijateljice u stan. I ja sam baš bio tamo. A znaš da su me tražili zbog još nekih stvari. Sve su mi prikrpali.

IVANA: (začuđeno) Ti si bio kod Milice kad su ju zatvorili?

PAJSER: Da. Golog su me izvukli van u lisicama i golog vozili u postaju.

Ivana se sasvim lagano osmjehne.

IVANA: Golog?

Pajser kimne potvrdno glavom. Zatim dohvati šalicu i ispije gutljaj čaja. Ivana napravi isto.

IVANA: I? Kako je bilo?

PAJSER: A što misliš. Sjajno. Baš sam se dobro proveo.

IVANA: (smiješeći se) Jesi sad rehabilitiran?